<$/$>
03.08.2010., utorak
Vrhunsko obrazovanje ili rupa u glavi?
|
„Hrvatska je zemlja znanja“ česta je uzrečica koja se već poduže vrijeme okreće u ustima političara ali javlja se i u svakodnevnim razgovorima nas, malih ljudi. I ja svakako mislim da mi uistinu i jesmo zemlja znanja, osnovna škola, srednja škola, fakultet… i sve to skoro pa besplatno, a čak su i knjige bile neko vrijeme besplatne… Ja sam puno toga naučila u osnovnoj i srednjoj školi, uvijek sam se trudila za svaku lekciju izvući najbitnije iz knjige i to naučiti, i dan danas sam ponosna što sam išla u gimnaziju jer smatram da sam dobila širok raspon znanja iz opće kulture. Baš je kul kad znaš cijelu povijest, i cijelu biologiju, kas znaš sve o mikroorganizmima, algama, biljkama, gljivama, životinjama, ljudima, o funkciji, izgledu i građi svakog organa… kad znaš sve o geografiji, o stanovništvu u svijetu, pa o prirodnim, kulturnim, gospodarskim i ostalim značajkama svake zemlje u svijetu, kad znaš koliko stanovnika ima, koliki im je BDP, koje su religije, što uvoze a što izvoze… Kad znaš sve moguće kemijske elemente i spojeve, kad znaš kako nastaju ,kako reagiraju i sva ostala njihova svojstva, a usput znaš i fiziku i sve moguće matematičke funkcije, sinuse, kosinuse, derivacije, pravce, krivulje, jednadžbe… Naučiš i sve o svim svjetskim religijama, pa tako znaš sve o Islamu, Budizmu, Hinduizmu, znaš kakvi su im običaji i obredi… Uz sve to imaš i po 3 sata engleskog i talijanskog tjedno, a tu su i logika, sociologija i psihologija i filozofija pa ni Freud više nije nepoznanica kao ni svi ostali veliki filozofi i mislioci. Nisu nepoznanica ni biti i bajti, megabajti i kilobajti, nule i jedinice kao ni word i excel nakon informatike… kao ni najveće svjetske opere i najveći likovni umjetnici od prahistorijskih crtkarija po špiljama pa do kubizma i ekspresionizma. Naučiš nešto i o hrvatskoj i svjetskoj književnosti, pročitaš i proanaliziraš najpoznatija svjetska dijela, a neizostavna i neizbježna ti je i latinska gramatika kao i 100-tinjak latinskih poslovica… Ukratko: izađeš iz gimnazije i znaš skoro pa sve na svijetu i može se reći da si prilično obrazovan čovjek sa širokim rasponom znanja iz opće kulture, i wooow, baš si faca. Upravo to je ono kako sam se ja osjećala kada sam došla na faks i susrela se s ljudima iz srednje grafičke škole koji su znali sve o tiskarstvu, strojevima i bojama ili iz tekstilne koji su znali sve o šivanju ili iz ekonomske koji su znali sve o računovodstvu ali nisu znali baš puno o povijesti, umjetnosti, psihologiji, biologiji itd. Kada sam išla u srednju često sam se bunila što moram učiti „stvari koje mi nikada u životu neće trebati“ no kada sam spoznala što sve drugi ljudi ne znaju počela sam cijeniti svoje znanje…. No eto, iza ovog podugačkog uvoda, ono što zapravo želim reći je: Sve te lijepe stvari ne traju vječno pa tako ni divno znanje koje sam posjedovala… 4 godine mučila sam se učiti svakakve „gluposti“ od kojih mi neke nisu bile nimalo zanimljive, a danas od silnih latinskih deklinacija, funkcija organa, podataka o svjetskom gospodarstvu, funkcija neurona i hormona, važnih povijesnih datuma, matematičkih jednadžbi i kemijskih spojeva ne znam skoro pa ništa, upamtila sam jedino ono što trenutno osjećam a to je „tabula rasa“ iliti prazna ploča – prazna glava – rupa u pamćenju… Dopisujem se s tipom iz Kanade preko neta i on mi kaže da će posjetiti istočnu Europu ove godine i imam li kakvu preporuku što bi tamo mogao razgledati… Pokušavam mu odgovoriti no, oh ne, kako se ono slaže prošlo vrijeme? „i have been…“ …or? Ha? past simple što? Otvaram stare kutije, vadim nekakve bilježnice, hrpa nekakvih vremena je tu, no, što kako? Dobro, snaći ću se nekako, pisat ću u prezentu, valjda mi neće zamjerat, ipak sam ja balkanka… Ali čekaj malo, što uopće da mu napišem, „istočna europa“ pa učili smo to iz geografije, ali hmmmmm koje zemlje spadaju u to? Ček malo, imala sam to negdje zapisano… Vadim atlas, listam panično, ne ne nije to tu, hmmmm onda knjiga neka mora bit! Izvlačim opet istu onu kutiju, kopam po njoj panično, tražim knjigu, gdje li je, pa znam da sam imala neku, iz 3. razreda samo o Europi, i tamo je bila podjela, ah nisam je valjda prodala u antikvarijat! Kopam i dalje… Oh no! Izgleda da sam je stvarno prodala, prokleto bilo sve, zašto se ničega ne sjećam? I tada razočarano zatvaram kutiju punu knjiga i bilježnica, kutiju u kojoj je pohranjeno ili možda bolje reći sahranjeno svo moje srednjoškolsko znanje, tužno sjedam na nju i razmišljam kako mi fali svo to znanje, osjećam koda sam izgubila dio tijela. Nemam u sebi više ono što sam nekoć imala. Učili smo iz fizike ili možda čak i iz logike da iz ničeg ne može nastati nešto baš kao što ni iz nečeg ne može nastati ništa… Ali s informacijama je očito drugačije… Iz njih je nastalo ništa… ishlapile su, isparile… i možda su još jedino pohranjene u tamo nekim knjigama koje sam prodala u antikvarijate za neke sitne novce, i od svega opet nemam ništa… Ta me činjenica vrlo često zna rastužiti, natjerati me da se osjećam prazno… ponekad poželim ponovno u srednju školu, ili barem izvući sve te bilježnice i naučiti sve iz početka… No za to nikada nemam dovoljno vremena, a vrlo često ni volje… Bilo je lijepo dok je trajalo… A sada opet, Hrvatskom – zemljom znanja, hoda još jedna prazna glava… Gimnazijsko znanje – neprocjenjivo, a za sve ostalo tu je wikipedia… |
29.06.2010., utorak
Studenti očito neznaju ništa drugo nego mahnito buniti se, a razumno razmišljanje o problemu im posebno teško ide, ukratko: lijeni su
|
Tužno je što mi je u zadnje vrijeme lakše misao oblikovati kao status na facebooku nego u post, no očito u mojoj glavi postoje stvari predugačke za jedan status... Dakle došlo je vrijeme za novi post, odnosno, oblikovala se jedna jako dugačka misao... Treća godina je pri kraju, još samo jedan ispit i onda mogu počet pisati završni rad, odradim još i praksu i to je onda to. Ako sve prođe kako planiram, jesenas mogu upisati diplomski studij. Sve to zvuči tako lijepo i idealno, dakle nešto će se desit što će to pokvarit, jer uvijek se desi... Nije mi jasno jesam li ja crna ovca u društvu, je li moj način razmišljanja čudan i uvrnut ili jednostavno samo znam razumno misliti za razliku od svih tih idiota ali OPET se desilo to da se ja JEDINA ne slažem s nečim u čemu se cijela moja generacija složila. Dakle, o čemu se radi. Pa eto, svi faksevi, osim naravno našeg, na diplomski primaju studente s drugih fakulteta uz neke određene uvijete. Npr. moraju položiti prvo sve predmete razlike, ili proći neki prijamni ili ih prime tek ako je ostalo mjesta nakon upisa njihovih studenata itd. dok naš faks prima sve na temelju prosjeka: i svoje studente i sve ostale. Ukratko: ako si student mog faksa s prosjekom 3.5 ti imaš manju prednost nego student nekog drugog faksa s prosjekom 3.6. To naravno nije pošteno s obzirom da na naš faks ciljaju studenti s tekstilnog (jer sa završenim tekstilnim i nema baš nekog posla) koji imaju prosjek preko 4 i studenti tehničkog veleučilišta (jer smo mi sveučilište pa kad završe naš diplomski dobivaju status sveučilišnog tog nečeg što već) a oni zbog toga što su veleučilište imaju lakši program i veći prosjek, a mi smo imali na 1. godini matematiku, fiziku, kemiju i takve predmete iz kojih svi imamo 2 i jako su nam srozali prosjek koji nikako više ne možemo dići koliko god petica dobili poslije. Ukratko: na naš diplomski dolaze studenti s lakših fakulteta i većim prosjekom ocjena (koje su jedini uvijet za upad i određuju hoćeš li upast s plaćanjem, bez plaćanja, hoćeš li moć birati smjer koji želiš itd.) i zauzimaju nama mjesto ili barem oduzimaju prednost. Prijašnje generacije su se bunile jer to jednostavno nije pošteno. I slažem se, nije pošteno. E pa zato su se ove godine predstavnici studenata izborili da se nešto promjeni i uveden je prijamni ispit - za sve. ...i ja mislim da je to pošteno, i vrlo dobro rješenje, osim toga mi smo ovdje napokon u prednosti jer se prijamni sastoji od gradiva koje slušamo 3 godine i znamo već sve o tome (a znaju i vrapci u krošnjama stabala oko faksa), a literatura za učenje su 3 knjige koje smo svi mi već jednom naučili za neke predmete koje smo imali prošlih semestara. Jedino što moramo je 3 dana prije prijamnog letimično pročitat te 3 knjige da se malo podsjetimo svega i to je to, super, i baš sam se veselila da je to napokon riješeno. Ali ne, uvijek se nađe neka budala koja digne buku i još 150 budala koje se uspaniče. Sada se svi bune protiv toga jer zaš bi oni pisali prijamni za faks na koji su već jednom upali, zaš bi oni morali opet čitati te 3 knjižurine, zašto ovo zašto ono... i najbolja izjava "ovi s drugih fakseva su sad u prednosti jer ko zna kolko će oni to sad učit cijelo ljeto i naučit bolje od nas". Je baš će netko tko ne zna što je tiskovna forma i tko nikad nije vidio shemu ofsetnog stroja znat to bolje od nas koji to znamo kao dio opće kulture. Baš netko toliko žudi za diplomskim na našem faksu da će cijelo ljeto provesti čitajući o malim ofsetnim strojevima za probni otisak i učeći formulu jetkanja tiskovne forme za visoki tisak, taman su svi toliki mazohisti. Ionak su svi išli na naš diplomski jer je bilo lako upast. Sada se dižu bune, potpisuju peticije, traži se da se vrati stari princip s prosjekom, prosvjeduje se... Sad nitko opet nije zadovoljan jer "njih nitko nije pitao što oni žele". Eh da... Sad su svi jako buntovni i najpametniji na svijetu. A da ovo nije uvedeno i da prvih 30 mjesta koja su btw BEZ PLAĆANJA zauzmu neki tamo s TVZ-a i tekstilnog onda bi svi opet pizdili da zaš je prosjek jedini uvjet kad se zna da mi imamo šugave prosjeke zbog matematike, fizike i kemije koju smo svi jedva jedvice uopće prošli... Ali eto, lijenost je rekla svoje, sama pomisao da treba učiti za nešto - eh tragedije, nevjerojatno kako su ljudi glupi. Jasno mi je da onima koji imaju prosjek preko 4.6 ovakvo što ne paše jer su onako imali osiguran diplomski bez imalo muke, i oni se naravno bune no takvih ljudi je 5-6, ostalima se valjda gadi primisao o tome da bi ljetos trebalo pročitat nekakve 3 knjige pa puše foru a ne kuže da im je ovaj prijamni ustvari jedina šansa da uopće upišu diplomski, pogotovo onima ispod 3.5. Meni je s mojih 3.9. jasno da nemam neke šanse upasti bez plaćanja i pitanje hoću li moći izabrati smjer koji želim a i ako bude previše "konkurenata" iz vana možda uopće ne upadnem, a pročitati te 3 knjige još jednom ne predstavlja mi problem, ionako 90% toga već znam. Znam i da je taj prijamni legalni način da se "nas" stavi ispred "njih" kako i zaslužujemo jer vjerojatno taj prijamni bismo znali riješiti i sad bez imalo učenja, no eto, studenti su kao rođeni za to da se bune, to im je valjda u krvi. Ta paranoja da se odlučuje nešto što se tiče njih samih radi bez njihova pristanka osobno. Jednostavno, oni se moraju buniti pa bilo to pravo ili krivo, jednostavno zato što je buniti se najlakše, a ja sam valjda opet crna ovca koja smatra nove sisteme boljima... |
04.02.2010., četvrtak
Posljednji trenutak tvog života...
|
Opet je došla noć, ona teška, umorna ali ujedno, potpuno suprotna od toga. sklapam oči ali umjesto mirnoga sna, srce mi kuca kao da će iskočiti, a u glavi vrluda tisuće i tisuće iskomešanih misli koje se isprepliću, kao da se bore međusobno, i izluđuju me, a potreba za snom kao da nikada nije ni postojala. Očiju punih suza razmišljam zašto se odjednom javio ovaj grozan osjećaj ...pa danas je bio sasvim običan dan, ništa se posebno nije desilo. Bio je, čini se topao dan, temperature iznad nule, to bi značilo da dolazi proljeće, da bih trebala biti vesela i uživati u udisaju svakog toplog daška. Depresija mi nikada nije bila jasna stvar,razmišljala sam tisuću puta, što bi se to trebalo tako strašno desiti čovjeku da se poželi riješiti života? Ovog jednog jedinog, jedine stvari koju istinski posjedujemo, jedine nepovratne. Tog jednog jedinog života koji nam svakim danom pruža neku novu priliku. Često razmišljam pozitivno, pa pomislim, ako je ikada došao trenutak kada sam i sama poželjela završiti s jedinom igrom čiji mi je ishod stvarno bitan, zvanom - život, zašto sam poželjela takvo što? Jesam li uistinu ozbiljno mislila? I kako je to ustvari bilo glupo. Pa zašto bi itko htio umrijeti? Ostaviti iza sebe milijune novih prilika, odigrati još koju partiju. Zar uopće postoji bezizlazna situacija? U svakoj igri, pa tako i u ovoj, uvijek postoji makar minimalna šansa za spas. It can't rain all the time Ali onda dođe opet taj trenutak, i tada više ništa nije bitno, ne mariš za nove prilike, i svaka se situacija čini bezizlaznom. Ne želiš da svane sutrašnji dan, jer svaki novi dan može biti samo gori od jučerašnjeg i donijeti nove probleme, i ničija riječ te ne može uvjeriti u suprotno. Jednostavno si izgubljen u prostoru i vremenu. I jedini trenutak koji želiš zaustaviti je ona milisekunda prije kraja, onaj trenutak prije nego će jureći vlak odnijeti svjetlo iz tvojih očiju, ubiti sunce ovoga dana, zaustaviti dah. Trenutak prije stravičnog osjećaja boli. Trenutak u kojem znaš da će sljedeće sekunde sve biti gotovo, i boli više neće biti. Ničega više neće biti, niti svjetlosti, niti tame, niti misli, samo veliko i vječno beskrajno ništavilo. Nestanak, tvoj nestanak. I uvijek sam se pitala zašto ljudi biraju tako stravičnu smrt. Ako žele umrijeti zašto ne umru bezbolno. Zašto posljednji trenutak života žele osjetiti kako im tone jurećeg željeza prelazi preko udova smrskavajući kosti i mišiće od stopala do lubanje. To traje djelić sekunde ali ipak je dovoljno za stravičnu patnju. No sada znam odgovor zašto. Ionako nije bitno kolika će bol biti, jer nakon te boli, svaka bol će nestati, sve će nestati, i više ništa neće biti bitno. Smrt je oslobođenje. A život je borba. To shvaćaju oni koji se ne predaju, nikada. Život je gledanje nepravde, okruženost ljudima koji te lažu, koji te varaju,i koji nemaju grižnje savjesti zbog toga. Ljudima koji zavaravaju i sami sebe. Život je okrutna pojava, koliko god ti dobrih stvari donese, loših donese bar 3 puta više. No, nakon loših stvari jednom moraju doći dobre, koliko god nerealno zvučalo, koliko god dugo čekali. Čak i ako nas život svaki put iznova razočara, uvijek postoji nada, ona posljednja umire. Život je jedan i zato vrijedi toliko, čak i kada ništa nemamo, imamo život, a on uvijek predstavlja mogućnost, i zato ako ga cijenimo možemo reći da smo bogati, bar na neki način. Ljudska jakost sastoji se u tome da se bori bez obzira na ishod, umjesto da prepusti nemilostima da ga slome. Leći ću u krevet, sklopiti oči, vrela kapljica ponovno će skliznuti niz obraz. Šapnut ću samoj sebi "da, život je nepravedan" no, nije vrijedno živciranja, jer naposljetku, što mi tu možemo? |
20.12.2009., nedjelja
Grafika
|
Opet me, čini se, dugo nije bilo. Vrijeme tako brzo prolazi... Ponedjeljak, utorak, srijeda... ha već srijeda? i onda proleti i četvrtak i već je petak, i tako iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec. I sve to prođe a da se i ne okreneš. Vrijeme leti kao gonjeno, a meni se stvari samo nakupljaju. Svi se vesele Božiću i planiraju doček Nove Godine, a ja brojim koliko toga moram napraviti. Dakle seminar iz glavnih tehnika tiska, seminar iz ambalaže kojem je tema BRONCA! Ono bronca WTF!!!! Zatim napravit prezentaciju iz grupnog seminara iz ambalaže i naučit prezentirati, dovršiti projekt iz sciologije dizajna (snimiti dokumentarni film o fotomanipulaciji)... i što još ono moram? Nije sigurno samo ovo nabrojeno, aha joj da, naći gdje ću odraditi praksu i počet je odrađivat, počet razmišljat o temi za diplomski rad, učit za sve one kolokvije koji su najavljeni za drito nakon praznika (ahhhhh -.-') ajoj umalo zaboravih, otiči na tečaj za prvu pomoć, položit to, odradit vožnje do kraja i napokon se rješiti tog vozačkog. I kad sve to završi počinju ispitni rokovi... a kad oni završe počinje novi semestar i nove obaveze, weeeeeeeeee :S a prije toga traumatična stvar zvana upisi u 6. semestar gdje ću opet morat kombinirati sve i svašta, pisati molbe i što sve ne, samo da mi oproste propust pri uvođenju bolonje i sveg toga gdje mi se desilo da mi manjka jedan jedini ECTS bod od 4. semestra radi kojeg ću moooožda morat upisat jedan predmet od prošle godine zbog kojeg neću moć upisat predmet s ove godine i zbog kojeg onda neću moć sada diplomirat nego ću cijelu sljedeću godinu morat na faks na taj jedan jedini izborni predmet koji će mi ostat, weeeeeee! Jedini netraumatični predmet na faksu je originalna grafika, gdje se malo opuštamo rezbareći linoleume i bakrene pločice. I onda svi kažu "ah taj grafički faks, oni tamo samo crtaju i rezbare ko' u osnovnoj školi" jes, moš si mislit... evo malo što sam radila:      |
22.09.2009., utorak
Horor se nastavlja...
|
Nema mi smisla odgovarati na komentare kad je ono što imam za reči taman toliko da nastane jedan novi post... "Nemoj se ništa, bedirati... bla bla bla bla..." sve su tu utjehe ljudi koji imaju jebeni adsl, koji vise na interentu kad god žele i koliko god žele i koji izađu iz kuće i živciraju se jer im je zbrisal tramvaj a drugi će doći tek za 10 minuta... Eh da, tako sam i ja prije 22 dana živjela, i bilo mi je lijepo... Zadnja 22 dana moj dan počinje buđenjem, umornija nego kad sam legla, kao da me neko cijelu noć šutao nogom. Legnem si u 11, dignem se sljedeći dan u 8-9 imam feeling koda nisam spavala 3 tjedna, i cijeli dan imam takav feeling dok se opet na večer ne skljokam mrtva u krevet. Naravno, cijelu noć sanjam svoju sobu i sebe kako ležim u krevetu, ili čak stojim pored kreveta i gledam samu sebe kako spavam, nisam sigurna, jer je u sobi mrak i sve je poluzbunjujuće. I to i nije san, nego kao nekakav polusan, i tako svaku noć, cijelu noć. Katastrofa. A imam isti krevet kao i prije, već zadnjih 10 godina spavam na njemu, znači nije krevet u pitanju, možda neke jebene podzemne vode il već neko sranje. Šta dalje? Tuširanje. Da oživim jebenog zombija moram se pljusnut u kadu. I kaj se onda desi? Bojeler. Bojler je jebeno retardiran, ako pustim da voda sporo curi onda ide vruća, ako je pojačam počne ić hladna, ono WTF. Uopće se ne mogu otuširat ko čovjek. Možda bolje da se i prestanem tuširat jel kaj, otkad sam se prvi put istuširala u toj vodurini dobila sam nekakav osip po cijelom tijelu, i već 3 tjedna ne prolazi. Išla sam kod doktorice i kaže da su to nekakve gljivice ili bakterije. A svaki put nakon tuširanja me koža svrbi ko blesava. Ja ne znam kaj je u toj vodi al sve me strah istine :S Ovo su izgleda novi Vrbani! Onda slijedi pogled u ogledalo, zahvaljujući trotjednom "spavanju" izgledam koda me neko prožvakao i ispljunuo, da ne spominjem podočnjake do poda. Od šminke sam odustala, ne pomaže, nema mi spasa. Da ne kažem da mi mozak uopće ne radi. Nisam više u stanju niti izać na pravoj tramvajskoj stanici van, zbog čega sam danas kasnila zubaru! Ni rečenice više ne izgovaram kak spada, krmim di stignem, po klupicama, bircevima, u javnom prijevozu... Dalje, izađem iz kuće, naravno čim prije, većinom već oko 8, samo da pobjegnem u nekakvu jebenu civilizaciju, jer tamo u pripizdini nemam fakat šta radit, osim buljit u 4 prazna zida i slušat zvukove tone neodgojene dječurlije kako neizdrživo histerično vrišti i probija moju oskudnu zvučnu izolaciju ako takvo što uopće postoji (a u tom slučaju vjerojatno je kancerogeno). Inače, raspored buke zvuči ovako: -od 6-7 ujutro do 6-7 na večer, ispred moje zgrade vrišti već navedena dječurlija i to prilično glasno i histerično. Navodno se "igraju" no meni to više zvuči (a i izgleda) kao 5 klinaca od 7-8 godina koji grubo cipelare jednog koji onda vrišti, plače, i ne znam šta, i niko ništa ne poduzima jer "to je samo igra", iako sumnjam da je tom jadniku imalo zabavno. Osim toga, klinci prostače koda su dileri s placa, može se tu čuti svakakvih izraza da se čovjek šokira što je u stanju izgovoriti dijete od 8 godina. Naravno, par metara dalje vidiš dva mala vandala, također 7-8 godina, kako s nekakvim daskama kaj su našli razbijaju one klackalice i ljuljačke u parkiću. Divna djeca, stvarno. -oko 7-8 klinci nestanu i pojave se oni malo stariji ali mentalno ništa razvijeniji, koji do ranih jutarnjih sati piju, puše, navijaju cajke, i neizostavno, DERU SE! Dakle, definitivno nema smisla biti u takvom okruženju cijeli dan, pa već u rano jutro bježim i onda cijeli dan lutam gradom bez cilja jer nemam pametnijeg posla, svi nešto rade, okupirani su nećime, a ja... Hodam... ko muha bez glave. I kad mi dopizdi ili se umorim, sjednem nazad na vlak. Ali do civilizacije treba i doći. Dakle prvo na bus, pa ovisno o gužvi na cesti busu treba 10 minuta do pola sata da dođe do vlaka, pa baš 2 minute prije toga otišao vlak, pa ga čekaj 20-40 min. ovisno o doba dana. Zanimljivo je kako još NIKAD do sad nisam sišla s busa pa sjela na vlak ili obrnuto, sišla s vlaka pa na bus, uvijek kad bus dođe, vlak taman zbriše, a kad vlak dođe, zbriše bus... Najveselije je u nedjelju, kad bus vozi svakih 40 minuta, a vlak te dopelja na kolodvor taman 2 minute nakon što je bus zbrisao, pa ti sad čekaj novi 38 minuta... I još jedan problem: ići van vikendom, naime moji frendovi baš ne vole ostat do jutr, obično im sve dosadi oko 2-3 pa odu doma, a ja imam prvi bus tek u 6.10 h... Pa sam i od izlazaka odustala. Obično se ukrcam na vlak u 22.40 tak da stignem na zadnji bus... Dakako da bih se ja voljela družiti s ljudima, ali očito su se svi pomirili s tim da živim u pripizdini i da mi je problem doći u civilizaciju, ali ne, meni nije jebeni problem doći, štoviše, ja ŽUDIM ZA TIME. Ali osjećam se glupavo sama hodat po cesti od prvog do zadnjeg busa pa tu i tamo ostanem u vukojebini i pokušam se spojit... ...NA INTERNET! I što slijedi dalje? Slom živaca, eto što... T- com NIJE DOSTUPAN, nema signala, tehničkih mogućnosti, razvijene mreže p**** materine...! NEMA ništa, i što mi preostaje? VIP usb mobilni internet, koji NEMA SIGNALA, stalno se gasi, crkava, rikava, ne želi se spojit, pa se spoji ali ne želi otvarati stranice, ne želi na msn, ne želi ovo, ne želi ono, i gubim živce, vrištim u sebi, zovem VIP službu za korisnike i onda skužim - nemam signala na jebenom mobitelu, NEMA, ni crtice, jednostavno NEMA, koda živim na jebenom velebitu... I onda se nekako uspijem spojit na net i sve super, istina, mogu ostvarit samo 200 mb prometa koji me dođu 200 kn ali msn, fejsbuk i to ne troši puno, kad ono pogledam ja, potrošilo se 40 mb u par minuta!! Ono wtf??!!! i onda skužim da su prokleti windowsi sami od sebe počeli skidat neke apdejtove! Ono, WTF!!!! Pa do sad su me uvijek pitali želim li apdejtove skidat il ne, a sad odjednom on sve sam skida i pojede mi 40 kn u 2 min!!! Eh da bar imam dial-up, sporo je ali brže od ovog što imam sad i definitivno JEFTINIJE i UČINKOVITIJE, ali nemam, nemam ni fiksni telefon... I tako iz dana u dan, osjećam se sve jadnije, izgledam sve ružnije, obolijevam od svakakvih pizdarija, umorna sam i neispavana, i nemam živaca, što je najgore, nemam živaca. I osjećam da ovaj post zvuči kao da ga je pisalo dijete s down sindromom, ali jednostavno, moj mozak više nije u stanju složiti pristojnu rečenicu. Pretpostavljam da ću uskoro kresnut glavom o tipkovnicu i sanjati sebe kako u polusnu (polu)spavam s glavom zabijenom među slova... |
14.09.2009., ponedjeljak
Fuckin' isolation
|
Sjećam se prvih srednjoškolskih dana, ljudi su bili zli, a možda i nisu bili toliko zli koliko nezainteresirani. Svi su došli u nekakvim parovima, poznavali su se iz osnovne, iz kvarta… Ja nisam znala nikoga, a imala sam jebenu potrebu za socijalizacijom. Stvarno sam se trudila nekako sprijateljiti s tim ljudima, probala sam se uklopiti u njihove razgovore, no bilo je jednostavno frustrirajuće svaki put iznova shvatiti da se obraćaš 7-8 ljudi i da te nitko od njih uopće ne sluša, kao da zidu pričam. Nakon nekog vremena počneš se osjećati glupo, a ubrzo zatim počneš se osjećati kao višak/prikrpa/priljepak/nešto neželjeno… Nakon duljeg vremena odustaneš. …tako sam i ja odustala. Škola je imala debele zidove, u jednom od njih bio je usječen prozor. Sjedila sam na njemu svaki dan i čitala knjigu, lektire koje nitko drugi nije čitao i onda su ih svi od mene prepisivali, ti zli ljudi. Nisam imala život, ali sam živjela život Ivice Kićmanovića, Dore Krupić, Dantea… starca Goriota. Bilo je to više od života, bila je to patnja zbog izolacije i istovremeno bijeg u neki drugi svijet, jednako okrutan ali ne prema meni. Ljudi su nastavili biti zli, kako profesori, tako i ovi drugi, koji su trebali suosjećati sa mnom, ali nisu. Dolazila bih doma, ali to nije bio dom, tu je bila moja mama koja nije pričala sa mnom punih godinu dana, ni riječ nije progovarala, samo je šutila, imala je tup pogled i kretala se poput zombija, nije odgovarala na moja pitanja, nije slušala što joj govorim, a ja sam joj pričala o svemu. Tek nakon što bih joj po 3. put ispričala jedno te isto, kako se loše osjećam, tak tada bih je prislilia da me sluša, a ona bi mi samo odgovorila „a što ti ja mogu“. Kasnije sam saznala da je bila u depresiji i na lijekovima. Osjećala sam se jadno, imala sam feeling da će to trajati vječno, plakala sam svaki dan a nisam znala pravi razlog tome, jednostavno bila sam tužna zbog svega, ali ničeg određenog. Bilo je teško, jako teško, nakon svega shvatila sam da sam bila jaka kad sam to proživjela i ostala normalna. Zatim sam se godinu dana osjećala dobro, sve je to prošlo i bila sam happy, no onda se dogodio novi krah, bila sam sjebana do kraja zbog glupe stvari koja se zove ljubav ili nešto tome slično. Ništa nije imalo apsolutno nikakvog smisla, život je tekao iz dana u dan, najljepše je bilo samo jednostavno plakati jer je tada bilo nekako lakše, ne znam zašto ali jednostavno je bilo… I nikad mi nije bilo jasno zašto je to tako. 3 dana s tom osobom osjećala sam se kao da život možda i ima nekog smisla, a onda se taj isti život pretvorio u svakodnevni pakao koji je trajao 2 godine. I nikad mi nije bilo jasno, zašto 2 godine moram plaćati za ta 3 savršena dana. A ti isti dani čak mi ne mogu ostati niti u lijepom sjećanju, jer me svaki put iznova jednostavno rasplaču… Ipak izgleda da ništa ne traje vječno, kako ni dobre tako ni loše stvari iako ove loše u pravilu traju duže… prošlo je i to, a onda je polako ponovno krenulo prema boljem, i bivalo je svakim danom sve bolje i bolje, do te granice da si možeš priuštiti živciranje oko malih i nevažnih gluposti, tek toliko da ubiješ monotoniju savršenstva, sve dok sreća nije doživjela vrhunac, sve je upućivalo na eksplozivni orgazam no javio se neki zao feeling koji me upozorava poput lešinara koji vreba još živu beštiju – sada će se desiti nešto loše… I desilo se, kula od karata urušila se nemilosrdno pred mojim očima. Danas se osjećam isto kao i onih prvih dana srednje škole, isto kao i dana kad sam naučila što znači biti ostavljen, ustvari, osjećam se kao kad se to sve zbroji zajedno. Zašto? Jednostavno zato što osjećam da sve polagano ide k vragu, i to me jebeno rastužuje, rastužuje me 8 puta dnevno. I rastuži me nešto banalno, poput suhog lista koji je pao s grane… podsjeća na jesen, a ja bih trebala voljeti jesen… možda prošlu, ova mi nekako neće ostati u lijepom sjećanju… Ovdje, u jebenoj izolaciji, goroj od zida, zid se bar može preskočiti, ja sam preskočila mnoge pa znam… ali ovo nije zid, ovo je puno gore. Iz ovih zidova cijelu noć vrište glasovi bezobzirnih susjeda, ovi zidovi udaljeni su kilometrima od civilizacije, ovo mjesto kao da je zaboravljeno od svijeta a ja padam u zaborav skupa s njim. Odselila sam na mjesto koje ne mogu nazvati domom, jer ga svakim trenutkom mrzim sve više. Nemam čak ni Internet koji bi me koliko toliko povezao sa svijetom, jedino što imam je vip mobile Internet koji jebenih 200 mb košta 200 kn i signal je slab, veza puca svako malo, megabajti cure kao blesavi i uskoro ih više neće biti a ja ću ostati sama, bez ikoga, na ovom groznom mjestu. Svakom danom osjećam se sve gore i gore, kao da sam sama na svijetu. S nikim se ne čujem, nikoga ne vidim, osjećam se zaboravljeno. Kao da živim pored crne rupe koja će me svake sekunde progutati zauvijek. I jednostavno sam tužna, svaki dan, sjedim u busu i gledam isprazno ispred sebe, neka baba sjeda ispred mene, ispričava se što je neznam, neš bezveze, tipa udarila me vrećicom slučajno… Ja šapćem „nema veze“, presjeca me u glasu, oči mi se cakle, i to je tako glupo, i osjećam se glupavo, sramim se zbog ovog, razmišljala sam ni o čemu i sada te glupe suze naviru nizbogćega, ali opet, osjećam se tako izolirano, osamljeno, zaboravljeno… i sjećam se prošlosti, i fali mi sve što je bilo prije 365 dana iako ne znam što je bilo… Vjerojatno neki sunčani dan na terasi uz pivu, s nekim dragim ljudima, i strepnja radi nekog ispita iz matematike o kojem mi ovisi budućnost, i tjeranje same sebe da odem učiti, i rastrganost između učenja i zabušavanja. Pa vožnja tramvajem doma, doma u pravom smislu, doma koje sam voljela. I to su bile te nevažne stvari oko kojih sam se živcirala, kojih danas više nema. Jer danas mi se svi problemi čine potpuno nevažni pored jedne obične činjenice da sam beskrajno tužna. I opet se pitam, hoće li trajati vječno… S obzirom da moram platiti čak 2 dobre godine, ali onako, baš prilično dobre. In fear every day, every evening He calls her aloud from above Carefully watched for a reason Painstaking devotion and love Surrendered to self preservation From others who care for themselves A blindness that touches perfection But hurts just like anything else Isolation, Isolation, Isolation Mother, I tried, please believe me I'm doing the best that I can I'm ashamed of the things I've been put through I'm ashamed of the person I am Isolation, Isolation, Isolation But if you could just see the beauty These things I could never describe These pleasures a wayward distraction This is my one broken prize Isolation, Isolation, Isolation |
29.08.2009., subota
Ukradene stolice... i perač stakla
|
Ako ste čitali prethodni post, znate da sam prodavala namještaj ovih dana. Na kraju sam uspjela naći kupce, dvoje simpatičnih ljudi koji su namještaj htjeli smjestiti u svoju vikendicu u Lovranu. Nisam postigla ni približno toliko visoku cijenu koliko to vrijedi ali eto, bar 3 puta veću od onih bijednih 3000 kn jesam, a i to je nešto. S obzirom da je taj namještaj bio dio mene, s obzirom da sam živjela s njim cijeli život, drago mi je da nije došao u ruke nekog zlog trgovca koji će skupo preprodat, već u ruke ljudi koji će to voljeti i cijeniti kao što sam i ja... Jer on je meni poput živog bića, nešto što treba udomitelja koji će na njega paziti i čuvati ga. Međutim, priča nema sretan kraj, predvečer me žena nazvala i rekla da joj fale sve 3 stolice. Bio je to šok s obzirom da znam da su njih prve iznijeli, no to je bila kobna pogreška. Dok su iznosili ostalo, netko je ukrao stolice, a oni nisu primijetili neko tek kad je sve (osim stolica) stiglo u Lovran. Misleći da su ih možda zaboravili unijeti u kamion, žena me nazvala da provjerim jesu li još uvijek pred zgradom, no to je bilo nemoguće, prošlo je pola dana i sigurno bi ih već netko odnio. Ljudi koji su ukrcavali namještaj u kamion kažu da nikakve stolice nisu primijetili, a žena kaže da se onuda motao nekakav perač stakla. Tada mi je bilo sve jasno. Činjenica je: stolice su ukradene. Prve su ih iznijeli i dok su iznosili ostalo, perač stakla je odnio stolice. A znam tko je taj famozni "perač stakla". To je cigan koji pere stakla automobila na semaforu u mojoj ulici. Svaki put kad izađem iz tramvaja onak mi prosto seljački dobacuje "đes mala, kako si mi zgodna, ko jablan visoka" uz zvižduke i slično. Ja sam taj namještaj prodala, dobila za njega novac i to bi trebalo biti to, ne bi me trebalo više biti briga, no ja jednostavno ne mogu podnijeti tu groznu činjenicu da su (nekoć) moje prekrasne stolice kod nekog ciganina u brvnari i njegova neodgojena dječurlija skače po njima, ne mogu jednostavno! I sad bih najradije došla tom odvratnom čovjeku i rekla bi mu da izvoli vratit ukradeno, priprijetit mu policijom ili ga jednostavno hmmm nabit? Što bi se desilo da to učinim? Okomili bi se na mene predstavnici nacionalnih manjina koji bi se osjećali ugroženo i nesigurno u ovoj državi, bila bih odmah etiketirana kao nacionalist nacist i rasist a takvi su užasno opasni za ugled države i još puno stvari sličnih tome. A u čemu je stvar? Bad Blue Boysi pretuku metalca ili punkera i nitko ih i ne traži, neodgojeni maloljetnici ubiju Luku Ritza i puste ih iz zatvora nakon par mjeseci i nikom niš... Nabiješ cigana i postaneš najgori kriminalac opasan za nacionalnu sigurnost! Jer oni se osjećaju vječno ugroženo, osuđivano i ne znam šta zbog toga što su to što jesu i svakakve državne institucije ih brane, a što oni čine za svoj "ugled"? Ništa. Kradu, švercaju, ponašaju se nekulturno, priređuju ljudima oko sebe svakodnevne neugodnosti. Kao da je meni ugodno svaki dan izlaziti iz tramvaja i slušati kako mi neki neugledni proćelavi niski prljavi debeljko dobacuje nekakve sexističke perverzije i pritom se dere da ga cijeli kvart čuje. Još gore je kad to radi dok hoda za mnom, a jednom se to desilo taman kad sam išla na bankomat. Ali ja ne smijem ništa reći, iako se bojim da će me napasti, da će me okrasti ili čak silovati, jer nikad ne znaš što se krije u tom umu. On mene skoro svaki dan zlostavlja na neki način, a vjerujem da to radi i drugim prolaznicima, odnosno prolaznicama, no njemu nitko ništa ne smije jer je odmah rasist i nacist. U ionako polu propaloj državi gdje je sve više kriminala i nezaposlenosti, ne trebaju nam takvi ljudi koji su a) neškolovani b) neodgojeni c) vrlo potencijalni lopovi d) prljavi e) množe se masovno Jednom društvu ovakvi pojedinci nimalo ne pridonose, čast iznimkama. Kao prvo, iako je školovanje u Hrvatskoj obavezno, rijetko tko od njih završi osnovnu školu, a što možeš raditi bez škole osim švercati, prositi i krasti. Koliko je puta bio u novinama članak o tome kako cigani u školama zlostavljaju drugu djecu, prijete im, tuku ih... čak je jednom bila vijest kako su cigani iz viših razreda osnovne škole prijetili ostaloj djeci iz nižih razreda pištoljima. Suživot s takvim ljudima je težak i opasan, a neizbježno neugodan jer ja još nisam doživjela proći pored nekog takvog a da mi ne dobaci nešto uvredljivo u najblažem slučaju (ili da me gnjavi cijelim putem u najgorem), nisam se doživjela voziti s nekim takvim u busu ili tramvaju a da na mobitel ne pušta cajke da se cijeli tramvaj trese. O krađama da i ne govorim. Stolice s početka posta su najbolji primjer. A frendica s faksa mi je pričala kako je prije par godina cigan prodavao Canon EOS 350d za 200 kn. Tada je taj fotić vrijedio bar 5 000 kn, zamislite da vam netko ukrade nešto tako vrijedno i onda proda za 200 kn (i još je rekao da ekran ne radi dok slikaš, a ustvari je to normalna stvar kod fotića koji nema ugrađen live view, fotić je bio potpuno ispravan), a nedavno sam u gradu vidjela 2 ciganke kako vode bijelo plavokoso dijete, čisto i dobro obučeno, znači još uvijek i djecu kradu iako ne znam zašto pošto svoje imaju previše, valjda da prose umjesto njih (vidjela sam također i plavokoso dijete potpuno spaljeno nekom kiselinom po tijelu kako prosi na Kvatriću, dakle ukradu ga, unakaze i pošalju da prosi). O nehigijeni nemam šta pričati, dovoljno je reći: zamislite da smo svi tako prljavi, mislim da bi se vratile sve one srednjovjekovne epidemije na nas, a njih ima sve više, nas sve manje... Kako će Hrvatsko stanovništvo izgledati za 10 godina? Indijci? I što reći na kraju? Netko će sada reći da sam nacist, da sam rasist, da sam netrpeljiva i opasna za ugled „antifašističke“ Hrvatske, ali morate priznati da bi život bez takvih ljudi bio puno ugodniji, pogotovo ljudima koji su prisiljeni živjeti u njihovoj neposrednoj blizini, čija su djeca prisiljena ići s njima u školu... Ali njih država stimulira da rađaju više, daje im socijalne pomoći, socijalne stanove, štiti ih od bilokakvih napada... A jedan od njih je ukrao moje stolice, uništio sreću ženi koja se toliko veselila tom namještaju, zvala me i jutros da mi to sve ispriča, kaže da joj je tako prazan taj stol kad nema stolica, ako i stolić s ogledalom. Ja se osjećam užasno, a mogu zamisliti kako je tek njoj... |
18.08.2009., utorak
Kućni antikviteti...
|
Pošto je moja draga majka počela manijakalno rasprodavat stvari iz stana i nekom kmetu upravo dala ogromnu sliku u antiknom okviru za 300 kn (a sam okvir bez slike vrijedi najmanje 1500 po mom mišljenju), odlučih uzeti stvar u svoje ruke i prodat ostalo po suvisloj cijeni... Jedini problem je što ne znam koja bi to cijena bila... Pa ako netko zna od prilike ili zna nekog poštenog procjenitelja koji neće lagati o cijeni (kao gore navedeni koji je za dolje objavljeno ponudio 3000 kn), please neka mi javi... Evo, riječ je o antiknom namještaju koji je u prilično dobrom stanju a sastoji se od 11 dijelova...     |
11.08.2009., utorak
Digital edited art
Moj profesor bi vrištao... Mrtva priroda u temperi nabrijana u photoshopu... Jedan od rijetkih mojih dovršenih radova, na ovaj ili onaj način... |
07.08.2009., petak
Vrijeme samo po sebi ili način kako ga provodimo…
|
Danas je jedan od onih dana kada osjećam svoju intelektualnu slabost više nego obično. Vrlo često znam zaboraviti na to i ne zamarati se, raditi nešto drugo, no kad-tad me dostigne istina… Već neko vrijeme osjećam kako moje intelektualne sposobnosti opadaju iz dana u dan. Mnogo puta sam se zapitala što je tome razlog, vrijeme nosi svoje, možda je problem u tome što starim. No često puta mi padne na pamet kako možda nije stvar u vremenu već načinu na koji ga provodim. Sjetila sam se kako je to bilo prije, u osnovnoj školi. Jednostavno, bila sam sama sebi primjer djeteta „od kojeg će biti nešto“. Voljela sam čitati, pročitala bih svaki tjedan barem po jednu knjigu, voljela sam i crtati, to mi je oduvijek super išlo, isto kao i pisanje, kako pjesama tako i priča. Profesori su bili oduševljeni, a i ocjene su mi bile 5 sve od reda. U slobodno vrijeme gledala sam TV, mnogo filmova i serija sam pogledala u tom razdoblju, voljela sam maštati i pretvarati maštu u stvarnost – na papiru… Pisala sam blog, koji se tad tek pojavio, svaki post bio je moj ponos, čitala sam ih ponovno i ponovno i divila se samoj sebi… A kako je sada? Zadnju knjigu sam pročitala negdje u 3. razredu srednje kao lektiru, iako nam profesorica nije marila za to čitamo li lektire ili ih skidamo s neta, tad sam još bila nadobudna i čitala jer me zanimalo, danas nisam u stanju pročitati niti tanku knjižicu koju bih prije progutala u par sati – jer me ne zanima. Crtam samo na faksu jer moram i to mi ne pruža nikakvo zadovoljstvo više, a kad probam nešto napisati, to obično završi ili zgužvano u košu ili nedovršeno i pre loše da bi imalo smisla završiti. Nisam više u stanju zapamtiti najjednostavnije informacije, a nevažne stvari tipa tko je što kome rekao i u koji džep je tko stavio papirić od bombona pamtim bez da to želim… Filmove ne gledam jer mi se neda, jer me ne zanimaju, kao ni serije, kao ni TV općenito, a i kad probam pogledati neki film, trebam 3 puta premotati neku scenu da bih uopće shvatila o čemu se radi, koncentracija mi je na nuli i u svim ostalim životnim situacijama, ne razumijem ljude koji mi pričaju hrvatski, a kamo tek engleski. Blog pokušavam pisati, ali mi nikako nejde, i svaki post čini mi se kao sve veće i veće smeće… I što ustvari radim? Ne radim ništa… Trošim zrak i ostalo… Buljim u komp cijeli dan, visim na facebooku i zabavljam se nekim blesavim aplikacijama. I shvaćam da je to glupo i besmisleno. Bolje je bilo dok sam visila na blogu i čitala tuđe postove, barem sam se uživjela u njih i razmišljala o nečemu, sad mi se to neda, a što imam od toga da bacim nekom slona u glavu? Ništa, osim potrošiti besmisleno vrijeme, ali raditi to je jednostavnije nego raditi bilo što drugo… I što je zapravo sa mnom? Jesam li se samo ulijenila? Ili mi fali motivacije? Ili sam jednostavno postala glupa… Možda sam samo otupjela? Sve je počelo negdje u 2 razredu srednje. Tada sam počela izlaziti, piti i prestala gledati TV… Možda mi se mozak opustio, možda su moždane stanice propale ili je jednostavno prestanak gledanja TV-a uzrok svim nevoljama. Televizija otupljuje, čula sam mnogo puta. No ponekad mislim da je istina sasvim suprotna. Televizija me bombardirala različitim informacijama, poticala je znatiželju i tjerala da istražujem, oponašam, težim nečemu viđenom. Pa bilo to dobro ili loše, potjecalo je znatiželju, osjećaje, potrebe, tjeralo me da se krećem u nekom smjeru. Od kad ne gledam TV sve me prestalo interesirati, i to žestoko prestalo interesirati. Kad ti se život svede na jesti, spavati i visiti za kompom i na osjećaj da je to sve što ti treba, shvatiš da nešto nije u redu, no najveći problem je osjećaj da je svaka promjena iz tog stanja prenaporan čin da bih ga mogla ostvariti. Jedina latinska poslovica koje se sjećam (a znala sam ih preko 100) jest „Carpe diem“… I peče me savjest što nisam u stanju držati je se, leći u ponoć u krevet i reči „ovo je bio stvarno dobar dan“. Možda starim i propadam, a možda sam samo zaboravila pravi smisao jedine nezaboravljene poslovice… |
